Desetljećima je bio najmoćnija i najpoznatija opatijska turistička tvrtka, čije su se poslovnice nalazile diljem cijele bivše države i Europe, kuća koja je nametala vrhunske standarde u kvaliteti usluge i organiziranih izleta, a zaposlenici je toliko cijenili da su i bez plaće bili spremni raditi u njoj do samoga kraja. Ime tog nekad slavnog a danas nasukanog diva, koji već puno desetljeće trune u stečajnom postupku, jest Kvarner Express.
Piše: Mihajlo Pažanin
Kako bismo čitatelje podsjetili na okus starih dobrih vremena, iskoristili smo sjećanja triju starih vukova najpoznatije opatijske agencije: Alda Simpera, Petra Kürschnera i Borisa Grošića. Sva trojica velik dio svog radnog vijeka proveli su radeći u Kvarner Expressu, a događaja za pamćenje bilo je na pretek.
USPON I ZLATNE GODINE
Aldo Simper svoje je prve korake u opatijskoj turističkoj agenciji napravio još 1958. godine kao turistički vodič, da bi u njoj tijekom iduća tri desetljeća s povremenim prekidima obavljao najrazličitije poslove; od voditelja romanske referade, zamjenika glavnog direktora, direktora poslovnice u Veneciji do mnogih drugih dužnosti. Među prijateljima danas slovi kao živa enciklopedija o povijesti Kvarner Expressa, a već duže razmišlja o tome da napiše knjigu radnog naziva Kvarner Express: Uspon i pad jednog diva.
- Kvarner Express osnovan je 1952. godine. Raspadom velikih državnih poduzeća i uvođenjem radničkog samoupravljanja poslovnice tadašnjeg PUTNIK-a iz Rijeke, Raba, Crikvenice i Opatije osnovale su novu turističku agenciju sa sjedištem u Opatiji - priča Simper. Prvi je direktor bio Aldo Štovaser, a ukupno je zapošljavala 36 ljudi.
Veliki zaokret u radu tvrtke nastupa kada na mjesto glavnog direktora početkom šezdesetih dolazi Miloš Grbac, koji počinje ekspanziju poslovanja na područje cijele bivše Jugoslavije. Simper svjedoči da se Grbac u pokušaju realizacije svojih poslovnih vizija oslanjao na zapošljavanje visoko obrazovanih mladih kadrova, koji su u ono vrijeme još uvijek bili rijetki.
- Ako me pamćenje služi, ja sam bio prvi u tadašnjoj firmi s fakultetskom diplomom - priča Simper. Iako je politika u to vrijeme nesumnjivo igrala ulogu pri popunjavanju vodećih fotelja, Simper ističe kako su se bez obzira na to u Kvarner Expressu mogli bez problema zaposliti svi oni sa znanjem stranih jezika.
- Za sve one koji su znali jezike i imali volje raditi posla je bilo na pretek, trebalo je samo doći i pitati - sjeća se naš sugovornik.
„Generalski“ potez po kojem je Kvarner Express postao poznat u cijeloj tadašnjoj državi dogodio se sredinom 60-ih godina kada su prodani svi stari autobusi te je umjesto njih kupljeno 15 najnovijih Mercedesovih autobusa opremljenih klima uređajima. – U to doba to je bila revolucija za tadašnje standarde prijevoznih usluga, potez koji je našu kuću ustoličilo u najpopularnijeg organizatora izleta u cijeloj državi - priča Simper.
Važan dio poslovanja agencije u to doba otpadao je i na obavljanje deviznog poslovanja koji je u to vrijeme bio isključivo u domeni ovlaštenih agencija, dok su hotelijeri smjeli poslovati samo dinarima.
- Šezdesetih godina tijekom ljeta dinar bi ciljano znao devalvirati i po nekoliko puta, a ne moram vam objašnjavati što je to značilo za poslovanje onih koji su smjeli raspolagali deviznim sredstvima - tumači Simper. Na tom tragu Kvarner Express je postao devizni kreditor koji je sredinom šezdesetih od londonske kuće Finance International London Ltd dobio osam milijuna dolara kredita. Uz pomoć tog novca izgrađen je hotel Paris u Opatiji, dovršen Ambasador, hotel Marina u Mošćeničkoj Dragi, Lanterna u Rabcu, dva paviljona na Zlatnim stijenama u Puli, hotel Belleveue u Malom Lošinju, San Marino u Loparu i Uvala Scott. Istodobno su od jugoslavenske ratne mornarice kupljeni brodovi koji su prenamijenjeni za izletnički turizam; Manon, Teuta, Norma, te se otvaraju izletničke linije iz Istre prema Veneciji. Sredinom šezdesetih počine procvat domaćih izleta i odlazaka u inozemstvo, te ekspanzija privatnog smještaja i kućne radinosti.
U to vrijeme nastaje i slavna kratica KEY, koja je prema riječima našeg sugovornika, poslije često pogrešno tumačena.
- Za razliku od mišljenja mnogih taj „Y“ nije bio kratica za Jugoslaviju već je cijeli izraz bio prijevod engleske riječi „ključ“. Simbol ključa postao je jedan od zaštitnih znakova Kvarner Expressa, a u to vrijeme stvoren je i slogan – „KEY - vaš ključ za bezbrižan odmor u Jugoslaviji“ – tumači Simper.
U ta zlatna vremena i plaće su bile „zlatne“, baš kao i sve druge pogodnosti. - Sredinom šezdesetih godina kao šef anglo-romanske referade imao sam mjesečnu plaću od 250 tisuća dinara, a u to se vrijeme kuća u Njivicama na Krku mogla kupiti za 400 tisuća dinara - sjeća se Simper.
TEAM BUILDING NA „DOMAĆI NAČIN“
Posebna priča bila je unutarnja organizacija tvrtke, u kojoj je prema sjećanju našeg sugovornika, direktor Grbac bio pravi majstor.
- Već tada imali smo organizirani „team building“, samo ga nismo nazivali tako kompliciranim imenom. U tvrtki je postojao fond zajedničke potrošnje u koji su sredstva uplaćivali svi zaposleni, a tako prikupljen novac koristio se za sindikalne izlete, sportske igre, pomoć bolesnim ukućanima zaposlenika i mnoge slične namjene. Često bi svi zajedno odlazili brodom na izlete na Krk, te cijeli dan provodili u sportskim aktivnostima, druženju i zabavi. Takvi su izleti bili posebno omiljeni jer je to bila jedinstvena prilika da direktora na nogometu „zakucate“ nogom u nogu i prođete nekažnjeno - sjeća se Simper.
Iako se odlično radilo i lijepo živjelo, već tada su se mogle uočiti prve slabosti čije su se posljedice poslije itekako osjetile. – Dok su sve druge agencije gradile svoje smještajne kapacitete po cijeloj zemlji, svi pokušaji da se nešto slično učini u Opatiji u dogovoru s domaćim hotelijerima neslavno su propali - kaže Simper. Prvi veliki udarac za Kvarner Express nastupa početkom sedamdesetih godina kada je po kratkom postupku potjeran dotadašnji direktor Grbac i doveden Antun Tkalčić, a politika odlučuje da se dotad jedinstveni KEY pretvori u SOUR. - Stvaranjem SOUR-a i razbijanjem tvrtke na zasebne sektore nanesen joj je udarac od kojeg se, smatram, nikad nije do kraja oporavila – ističe Simper. Prema njegovim riječima, zbog toga tvrtka sedamdesetih godina ulazi u razdoblje poslovne stagnacije, što će potrajati sve do sredine osamdesetih. Novi uzlet nastupa tek 1985. godine dolaskom Radomira Premuša na čelo Kvarner Expressa, pod čijim vodstvom počinje nova era poslovne ekspanzije. – U Sovjetskom Savezu kupuju se četiri hidroglisera, turiste se vozi jedrenjacima, širi se mreža poslovnica koje djeluju na 54 lokacije u zemlji i inozemstvu, potpisuje se licencni ugovor s Budget rent a carom, nabavljaju se novi autobusi, organiziraju se putovanja na Karneval u Rio i prodire se na američko tržište - sjeća se Simper.
U to doba KEY stalno zapošljava 850 ljudi, brojka koja bi se u sezoni popela i na 1150 zaposlenika. U to doba i stambena politika tvrtke bila je tako ekspeditivna da potkraj osamdesetih godina više nije bilo neriješenih molbi za stan.
Iako se ponovno poslovalo sjajno, plaće više nisu ni izdaleka bile tako dobre kao dvadesetak godina ranije, pa Simper ističe kako je u drugoj polovici osamdesetih kao zamjenik glavnog direktora u jednom trenutku zarađivao manje od svog sina recepcionera u opatijskom hotelu Belveder.
- Držim da se tada neopravdano provodila politika ekstenzivnog zapošljavanja bez prave potrebe, a taj velik broj zaposlenih poslije će postajati sve veći teret za tvrtku- kaže Simper.
Početak Domovinskog rata označio je i početak propasti Kvarner Expressa. U prvoj polovici devedesetih radilo se vrlo malo, tvrtka se sve više gasila, ali naš sugovornik kaže da do danas ne može razumjeti zašto nije mogao biti spriječen stečaj. – Usprkos svim problemima, Kvarner Express još je imao golemu imovinu – poslovnice, autobusi, hidrogliseri, 200 automobila, nekoliko većih i manjih brodova. Kad se tom pribroji da su u prvoj polovici devedesetih iz hrvatske povukli Kompas, Putnik i Globtour te Generalturist i Dalmacija turist praktički nestali, njihovim odlaskom otvorilo se golemo tržište koje je ostalo neiskorišteno. Osim objektivnih razloga, vjerujem da je jedan od važnijih razloga za nestanak Kvarner Expressa i taj što je velik broj zaposlenika odlučio pokrenuti svoje vlastite agencije. Prema mojim podatcima oni su osnovali tridesetak privatnih agencija, od kojih mnoge i danas uspješno posluju. Samo probajte zamisliti što su sve ti ljudi mogli zajednički učiniti da su tada ostali na okupu - zaključuje Simper.
NIJEMCI, STRANKINJE I DOLARI U KOBASICI
Plave hlače i bijela košulja, dostojanstveno držanje i spreman odgovor na svako pitanje na svim jezicima svijeta - to su bile osobine koje su morale krasiti „rasnog vodiča“ Kvarner Expressa. Jedan od njih bio je i Petar Kürschner, koji je u opatijskoj tvrtki radio od 1960. do 1970. godine, prvo kao transfer vodič a zatim i kao voditelj referade domaćeg sektora. Prema njegovim riječima, najveći broj gostiju ranih šezdesetih godina dolazio je iz Austrije i Njemačke, a na more su dolazili vlakovima.
- U to doba dominirao je obiteljski turizam. Cijele obitelji dolazile bi na odmor u prosjeku dva tjedna, prvo vlakovima te poslije i autobusima - priča Kürschner.
Naš sugovornik svjedoči kako je u to doba u nas došlo i do procvata „galeb turizma“, za što su zaslužne strankinje koje su same dolazile na naše more.
- Takve bi obično odmah po dolasku dale do znanja da ih zanima muško društvo, te bi od zainteresiranih domaćina očekivale da ih zabavljaju i časte sve vrijeme njihova boravaka na moru - sjeća se Kürschner. Kada su izleti u pitanju, autobusima se odlazilo u Postojnu, na Plitvička jezera, otoke ili kružno putovanje po Istri. Takve ture bile su vrlo popularne, te je u to doba Kvarner Express postao poznat po odličnim vozačima i vodičima koji su brinuli za mnogobrojne putnike.
- Tijekom tih tura čovjek bi vidio i doživio svašta, a jedan od najsmješnijih događaja kojem sam prisustvovao bio je zajednički izlet grupe njemačkih vojnih invalida i turista iz Nizozemske. Vodili smo ih autobusom na Plitvice, te kad su nakon pola sata doznali da im preko puta sjede „ljuti“ neprijatelji iz Drugog svjetskog rata, umalo je došlo do ozbiljnog fizičkog obračuna. Nakon što smo ih nekako primirili, našli su drugi način da jedni drugima pokažu tko je „glavni“; pri povratku su za „manču“ vozaču i vodiču svi Nijemci disciplinirano u šešir ubacili po sto dinara. Kad su Holandezi to vidjeli, za inat Nijemcima svaki je u šešir ubacio 200 dinara. Što da vam kažem, nikad više nismo zaradili toliko novca - smije se Kürschner.
Domaćih turista je u početku bilo vrlo malo, a putovnicu nije imao gotovo nitko.
- U to doba nisu se smjele nositi devize preko granice pa se svatko snalazio kako je najbolje znao. U švercanju deviza ljudi su pribjegavali najrazličitijim trikovima. Tako sam jednom vidio čovjeka iz Karlovačke pivovare koji je prešavši granicu dolare doslovce izvukao iz prepolovljene kobasice koju je ponio za „gablec“ - priča Kürschner. Ture su završavale u Beču shoppingom, nakon čega bi uslijedio povratak preko granice.
Kürschner je iz Kvarner Expressa otišao 1970. godine, a slično kao i Simper drži da je jedan od razloga što je tvrtka završila u stečaju to što se puno njegovih zaposlenika devedesetih godina okrenulo privatnim poslovima.
SKIJANJE I POSLJEDNJI DANI
Osim po ljetnom turizmu, Kvarner Express prvi je u Jugoslaviju sedamdesetih godina uveo novi turistički trend - odlazak na skijanje. Prvim danima popularizacije zimskih sportova, što je danas nezaobilazan dio turističke ponude svake agencije, svjedočio je Boris Grošić, koji je u KEY došao 1973. i u njemu ostao sve do 1997. godine. Među mnogobrojnim dužnostima koje je tijekom svih tih godina obavljao bila je i organizacija skijaških izleta, na koje se u to doba odlazilo isključivo autobusima.
U tim ranim danima najpopularnija skijališta među domaćim ljudima bila su ona talijanska, pogotovo u to doba „kultni“ Canazei.
- Koliko je taj gradić u Dolomitima bio omiljen, govori i podatak da smo 1975. u jednom trenutku dovezli 20 autobusa skijaša o kojima se brinulo čak 40 domaćih instruktora skijanja – kaže naš sugovornik. Tako dobrom posjetu kumovali su i školski praznici u bivšoj državi koji bi se protegnuli na cijeli siječanj, mjesec u kojem su u to doba talijanska skijališta zjapila prazna. Nakon Canazeia popularan je postao i San Martino di Castroza, Pian Cavallo pa San Vigilio.
Kada je o ljetu riječ, Grošić rado pamti popularnost koju su naši otoci uživali kod njemačkih gostiju, pogotovo Rab.
- Mogu slobodno reći da su Nijemci bili fascinirani Rabom, te je bilo pitanje prestiža doći i boraviti na njemu. Zanimljivo je da su mnogi od tih gostiju koji su sedamdesetih godina počeli dolaziti, Rabu ostali vjerni sve do danas, vraćajući se na njega ponovno i ponovno - kaže Grošić. Na Jadran su u to doba počeli stizati i Englezi avionima, dok su Talijani masovno počeli dolaziti tek osamdesetih godina.
Osim lijepim vremenima, naš sugovornik je svjedočio i početku ratnih zbivanja u Sloveniji i Hrvatskoj te evakuaciji engleskih turista hidrogliserima, koji je simbolički označio početak „gladnih godina“.
- Odjednom je sve postalo pusto i napušteno, a nastala situacija bila je još sablasnija s obzirom na to da je ljeti dotada uvijek sve vrvjelo od turista – kaže Grošić. Idućih godina radilo se malo ili nimalo, ali su zaposlenici sve vrijeme ipak redovito dobivali plaću.
Na kraju se tvrtka počela urušavati, a oni koji nisu bili za mirovinu, uglavnom su odlučili nastaviti raditi u turizmu. - Umjesto naklapanja o razlozima propasti tvrtke, za kraj bih radije podsjetio koliko je Kvarner Express nekad bio izvrsno organizirana kompanija. Prema statistikama koje sam vodio, jedne smo godine autobusima u samo četiri mjeseca prevezli oko 100 tisuća ljudi, otprilike 800 njih dnevno. Takvim rezultatom bi se i danas malo tko mogao pohvaliti - poručuje Grošić.