Pripremila: Barbara Požarić

Jedna od najpoučnijih poslovnih priča ovog desetljeća počinje fotografijom stopala prerušenog u svinjski but, a završava milijunskim kaznama koje Italija uvodi zbog lažnih recenzija. Između te dvije točke krije se i jedno pitanje: kada su ocjena na internetu i slika na Instagramu postali važniji od stvarnog iskustva gosta?

Travanj je 2017. godine. Oobah Butler ima dvadeset i sedam godina, živi u šupi od dvadesetak četvornih metara u vrtu kuće u Dulwichu, u južnom Londonu, i upravo je shvatio nešto što će vrlo brzo razotkriti jednu od najvećih slabosti modernog digitalnog ugostiteljstva. TripAdvisor, zaključio je Butler, ne mjeri hranu, već mjeri priču o njoj.

RECENZIJA RESTORANA U KOJIMA NIKADA NIJE JEO. Do tog otkrića nije došao kroz akademsku analizu ili tehnološko istraživanje, nego vrlo jednostavno: godinama je pisao plaćene recenzije za restorane u kojima nikada nije jeo.

Za deset funti po recenziji izmislio bi detalje, opisao teksturu mesa koje nije probao, pohvalio konobara kojeg nikada nije sreo i napisao kako je otišao kući zadovoljan. Vlasnici restorana bili su zadovoljni, ocjene su rasle, gosti su dolazili, i naravno, nitko nije ništa pitao.

Oobah Butler lažnim je restoranom razotkrio koliko se lako može manipulirati recenzijama na TripAdvisoru 

A onda se Butler zapitao što bi se dogodilo kada bi napravio restoran koji uopće ne postoji. Kupio je prepaid telefon za deset funti, otvorio domenu, izradio jednostavnu web stranicu i na TripAdvisoru registrirao restoran pod imenom The Shed at Dulwich, odnosno Šupa u Dulwichu. Bez adrese, bez kuhinje i bez hrane. Jela su nosila nazive prema raspoloženjima, a meni je uključivao apsurdne kombinacije poput makarona sa sirom posluženih na „posteljici od egipatskog pamuka" ili bubrega od kunića na tostu sa šafranom i biskvitom od kamenica.