Što znači biti na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine?
21. siječnja 2026. | Iz časopisa
Teskst u cijelosti prenosimo iz jesenskog broja časopisa Turizam info.
Biti na Popisu svjetske baštine nije samo oznaka, nego priča o globalnoj zaštiti baštine, izazovima prekomjernog turizma i odgovornosti destinacije.
Ako pogledamo turističke kampanje destinacija iz cijelog svijeta, često ćemo naići na frazu „na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine“. Taj logotip postao je svojevrsna globalna valuta: turistima često simbolizira autentičnost i vrijednost, a destinacijama gotovo zajamčenu vidljivost na svjetskoj karti. No, iza oznake ne stoji samo marketinški alat, već ozbiljan međunarodni sustav zaštite kulturnih i prirodnih vrijednosti.
Egipatski početak
UNESCO (United Nations Educational, Scientific and Cultural Organization) osnovan je 1945. godine u Parizu, s idejom da se znanost, obrazovanje i kultura iskoriste kao temelj za trajni mir nakon strahota Drugog svjetskog rata. Nekoliko godina kasnije, 1959. u Egiptu se pojavila situacija koja je postala preteča programa zaštite baštine, jer je promijenila način na koji se do tada gledalo na spomenike i prirodne fenomene.
Naime, gradnja Asuanske brane prijetila je potapanjem hramova u Abu Simbelu i upravo je UNESCO tada organizirao prvu globalnu akciju spašavanja. Hramovi su pažljivo rastavljeni i preseljeni, kamen po kamen, na 60 metara viši plato. Bio je to dokaz da baština može biti zajednička briga cijelog čovječanstva, ali i da je treba sustavno štititi.
Premještanje hramova u Abu Simbelu 1960-ih, kako bi bili spašeni od potapanja nakon gradnje Asuanske brane, označilo je početak međunarodnih akcija zaštite kulturne baštine pod okriljem UNESCO-a
Tako je 1972. godine donesena Konvencija o svjetskoj kulturnoj i prirodnoj baštini, a prva lista zaštićenih lokaliteta objavljena je 1978. godine i uključivala je 12 lokaliteta, među njima Galapagoško otočje, Yellowstone, povijesnu jezgru Krakova i katedralu u Aachenu. Danas se na popisu nalazi 1248 lokaliteta u 178 zemalja gdje Italija predvodi sa 61, slijedi Kina sa 60, dok Njemačka i Francuska imaju po više od 50 zaštićenih lokaliteta.
Kako nešto postaje svjetska baština?
Put do UNESCO-ovog logotipa dug je i zahtjevan. Država predlagač mora pripremiti opsežnu dokumentaciju koja obuhvaća analize, dokaze o tzv. iznimnoj univerzalnoj vrijednosti, plan upravljanja i očuvanja te uključivanje lokalnih zajednica. Svi dokumenti zatim prolaze međunarodnu provjeru: ICOMOS procjenjuje kulturne, a IUCN prirodne lokalitete. Konačnu odluku donosi Odbor za svjetsku baštinu, koji jednom godišnje odlučuje o novim upisima.
Proces je transparentan, ali i vrlo zahtjevan, pa od pripreme do uvrštenja na popis može proći i nekoliko godina, no važno je znati i kako nakon uvrštenja UNESCO ne osigurava sredstva za održavanje lokaliteta. On daje priznanje i standarde, dok je financijska i operativna odgovornost u potpunosti na državi i lokalnoj zajednici.
Moderni izazovi koje oznaka nosi
Upis donosi globalnu vidljivost, a posljedično i rast interesa turista. No, takva popularnost nosi i probleme od kojih je posljednjih godina najizraženiji onaj s prevelikim brojem turista u najpopularnijim destinacijama. UNESCO-ov status svjetske baštine podrazumijeva i stalni nadzor. Države moraju redovito izvještavati o stanju svojih lokaliteta, a ako postoji ozbiljna ugroženost, UNESCO može poslati stručne komisije i staviti lokalitet na Listu svjetske baštine u opasnosti.
Ukoliko se ne poduzmu mjere za očuvanje slijedi brisanje, što se dosad dogodilo samo tri puta: u Omanu, gdje je zbog eksploatacije nafte drastično smanjeno zaštićeno područje, u Njemačkoj (Dresden), zbog izgradnje neprimjerenog mosta na rijeci Elbi, te u Ujedinjenom Kraljevstvu (Liverpool), gdje su veliki građevinski projekti ugrozili povijesni karakter grada.
Za brojne destinacije zaštita donosi popularnost, a s njom i prekomjeran broj turista
Status UNESCO-ove svjetske baštine sigurno donosi benefite, ali destinaciju istovremeno stavlja pod svjetla reflektora i pod povećalo međunarodne javnosti. Ono što se čini neminovnim jest da će u budućnosti ova oznaka, osim same zaštite kulturnih i prirodnih dobara, sve više biti povezana i s mjerama usmjerenima na regulaciju turističkih pritisaka, jer čini se da uz nju sve češće dolazi i prekomjeran broj gostiju.
Brojne destinacije s ovog popisa poput Venecije ili Yellowstonea već primjenjuju mjere kako bi i za nove generacije turista ostale zaštićeni lokaliteti vrijedni posjeta.
Hrvatski lokaliteti na Popisu svjetske baštine
– Stari grad Dubrovnik – zaštićen od 1979.
– Povijesna jezgra Splita s Dioklecijanovom palačom – od 1979.
– Plitvička jezera – od 1979. (prirodna baština)
– Eufrazijeva bazilika u Poreču – od 1997.
– Grad Trogir – od 1997.
– Katedrala sv. Jakova u Šibeniku – od 2000.
– Starogradsko polje na Hvaru – od 2008.
– Stećci – srednjovjekovni nadgrobni spomenici – od 2016. (serijski upis s BiH, Srbijom i Crnom Gorom; uključuje 30 lokaliteta u Hrvatskoj)
– Bukove šume Karpata i drugih regija Europe – od 2017. (prirodna baština; dio međunarodnog upisa, u Hrvatskoj obuhvaća NP Paklenica i NP Sjeverni Velebit)
– Obrambeni sustavi Republike Venecije između 16. i 17. stoljeća od 2017. (u Hrvatskoj uključuje Zidine Zadra i šibensku tvrđavu sv. Nikole)
